Šta je besplatni softver?

El besplatan softver (na engleskom besplatnom softveru, iako se ovaj naziv takođe ponekad miješa sa "besplatan" zbog dvosmislenosti izraza "besplatan" u engleskom jeziku, zbog čega se koristi i "besplatni softver") naziv je softvera koji poštuje slobodu korisnika u vezi sa kupljenim proizvodom i, prema tome, jednom dobiveni to može biti koristi, kopirano, proučavao, modifikovano, y redistribuiran slobodno.

Prema Free Software Foundation, besplatni softver se odnosi na slobodu korisnika da pokreću, kopiraju, distribuiraju, proučavaju, modifikuju softver i distribuiraju modifikovani softver.

Softver se smatra besplatnim ako ispunjava sljedeće uslove:

• Program se može koristiti u bilo koju svrhu
• Moguće je pristupiti njegovom izvornom kodu
• Moguće je napraviti kopije programa
• Poboljšanja se mogu objaviti

Nešto važno naglasiti je to besplatni softver zasnovan je na postojećim zakonima o intelektualnom vlasništvu i pruža veće slobode ako ispunjava određene uvjete. Drugim riječima, omogućava modifikaciju i preraspodjelu softvera, nešto što je općenito zabranjeno u onome što je poznato kao „zaštićeni softver“, sve dok se ispunjava uvjet da te modifikacije budu dostupne ostatku svijeta. Zasnovan je na činjenici da će, ako svi dijelimo, svima biti bolje.

U okviru besplatnog softvera postoji nekoliko vrsta licenci:

• GPL, jedna od najpoznatijih licenci stvorena je projektom GNU.
• LGPL, sličan GPL-u, ali razlika je u opsegu koji ima
• Creative Commons: to je zapravo naziv koji obuhvaća mnoge vrste licenci koje se obično primjenjuju na kreativni sadržaj, poput grafike, tekstova ili glazbe. Neke od ovih licenci smatraju se besplatnim.

Tu je i Open Software, čiji je glavni eksponent BSD licenca. Otvoreni softver omogućava preraspodjelu koda i softvera, bez bilo kakve diskriminacije, ali ne garantira da se izvornom kodu istog uvijek može pristupiti. Ovo posljednje je glavna razlika sa besplatnim softverom.

Šta se smatra vlasničkim softverom?

Vlasnički softver se tako naziva jer se njegovim korištenjem lišava prava koja bi prirodno imao. Vlasnički softver prati ugovor o licenci za krajnju upotrebu, ili EULA za akronim na engleskom jeziku. Ova licenca ograničava vašu upotrebu softvera na razne načine. Glavna je da generalno zabranjuje modificiranje programa i ograničava ono što mogu raditi s programom.

Primjer za to su hardverski kontroleri, čija licenca dozvoljava upotrebu samo s određenim hardverom i sa određenim operativnim sistemom.

Vidimo tipičnu instalaciju vlasničkog programa. Ovo nije tačan redoslijed, ali koraci su manje-više sljedeći:

• Jedan pokrene instalacijski program (obično dvostrukim klikom na .exe datoteku)
• Pojavljuje se poruka dobrodošlice
• Morate se složiti s licencom
• Od vas se traži da odaberete mapu u koju ćete ga instalirati
• Od vas se traži da potvrdite
• Instaliraju se odgovarajuće datoteke
• Instalacija je završena

Poanta razlike između besplatnog softvera i vlasničkog softvera je u licenci koju prihvata u tački c. Ugovor o programu je onaj koji pokazuje da li je to besplatan ili zaštićeni program. Takođe, u okviru vlasničkih programa postoji nekoliko kategorija:

• Plaćanja: softver za koji korisnik mora platiti iznos da ih nabavi i bude u mogućnosti da ih legalno koristi. U nekim je slučajevima pravo korištenja vremenski ograničeno i mora se ponovo platiti da bi se nastavilo koristiti.
• Demo / Shareware: Primjeri ove vrste programa su Winzip ili Winrar. U ovim programima njihova je funkcionalnost ograničena na određeni broj dana.
• Besplatno: Oni se mogu besplatno preuzeti s Interneta i mogu se koristiti bez ikakvih ograničenja, iako obično postoji plaćena verzija koja ima više mogućnosti. Primjer za to je Winamp.

Generalno, zaštićeni softver poznat je i pod nazivom Zatvoreni softver ili Vlasnički softver. Privative je prikladnije ime jer nas, kao što smo vidjeli, lišava prava.

Glavne prednosti slobodnog softvera u odnosu na privatni softver

Da bismo ilustrirali ove prednosti, uzmimo primjer nečega što svi danas koristimo, mobilnih telefona. Općenito, mobitel se kupuje kupujući ga od kompanije koja nije proizvođač mobitela, već pružatelj telefonske usluge.

Tvrtka vam prodaje mobitel s "licencom za krajnju upotrebu", koja vam postavlja neke uvjete, poput minimalnog roka za održavanje telefonske usluge i funkcija koje možete koristiti s tim mobitelom. Blokirano je da radite stvari koje ta kompanija ne želi da radite sa svojim mobitelom ili za koje vam želi dodatno naplatiti.

Do nedavno su čak naplaćivali dodatnu naknadu kako bi vam dali kôd koji vam je omogućio promjenu kompanije, čak i kada je minimalni rok već istekao.
Drugim riječima, uskraćuju vam radnju sa VAŠIM mobilnim telefonom, što uređaj može, ali kompanija postavlja vještačka ograničenja da bi vam naplatila dodatnu uslugu ili prodala skuplji uređaj. Čak vas prisiljavaju da promijenite mobitel ili ga bacite i kupite drugi kada više ne žele održavati uslugu za tip mobitela koji kompanije smatraju zastarjelim, kao što se dogodilo s opekom.
A onda imate i proizvođače telefona, koji vam naplaćuju softver za povezivanje s mobitelom ili najmanju dodatnu opremu, kao što je slučaj s vrlo popularnim mobitelom u današnje vrijeme. A garancija istječe čim dodirnete vijak ili vam pokušaju naplatiti zamjenu baterije.

S druge strane, imate besplatan mobitel. Planovi za mobitel su besplatni, tako da postoje ljudi koji mogu doprinijeti rješavanju problema koji se javljaju u određenim slučajevima, poput upotrebe mobitela usred šume u Patagoniji, na što normalan proizvođač ne bi obraćao veliku pažnju jer nije baš vaša niša.

A programe i igre možete instalirati tako što ćete ih povezati s računarom softverom koji je neko razvio za lični organizator, a drugi izmijenio tako da radi i s ovim mobitelom. Možete ga koristiti i za nešto što su proizvođač ili kompanija tada mislili, kao što je mobitel s kamerom koji šalje fotografije svakih x sekundi i omogućava održavanje pseudo telekonferencije preko normalne mreže, bez dodatnog plaćanja servis. Ili u potpunosti promijenite sav softver za isti koji koristite na računaru i prilagodite ga po svom ukusu, a ne uz opcije koje vam daje portal ove ili one telefonske kompanije. A ako vam se ta telefonska kompanija ne sviđa, možete se mijenjati kad god želite iz jedne u drugu, pa čak i koristiti nekoliko istovremeno, u skladu s vrstom poziva, poruke ili stvari koju želite učiniti. Drugim riječima, mobitel radi ono što želite, a ne obrnuto.

Besplatni softver pokušava vam vratiti prava koja vam nikada nisu trebala biti oduzeta i na koja ste se navikli. Besplatni softver vjeruje da ćemo, ako svi dijelimo, biti bolji. Čini se kao utopija, ali to je nešto opipljivo; Događa se oko vas, a da to niste ni svjesni.

Mitovi i istine slobodnog softvera naspram zatvorenog ili privatnog softvera

• Besplatni softver izrađuju amateri, stoga je lošijeg kvaliteta od privatnog softvera
  FALSE: kao i u svim područjima, kvaliteta varira, ali besplatni softver omogućava mnogim ljudima da pregledaju kôd i predlože poboljšanja. Ova vrsta nadzora i pregleda, u nekim slučajevima od strane hiljada ljudi, čini kvalitet softvera sličnim ili boljim od vlasničkog softvera. Čak i mnogi od ovih ljudi stabilno rade u softverskim kompanijama.
• Besplatni softver je besplatan
  FALSE: Besplatni softver - Slobodni softver na engleskom jeziku dolazi od "Besplatno kao u slobodi govora, a ne kao u besplatnom pivu", čiji je prijevod: "Besplatno kao u slobodi izražavanja, a ne kao u besplatnom pivu." Ovo je diskusija koja možda ima više smisla za one koji govore engleski jezik, posebno zbog dvosmislenosti riječi "besplatno". Međutim, većina besplatnog softvera je besplatna. Čak i kada se plati, nakon kupovine softverske licence softver se može slobodno kopirati ako su ispunjeni uslovi licence.
• U besplatnom softveru niko ne zarađuje
  FALSE: U suprotnom, kako bi opravdala kupovina nekih kompanija sa besplatnim softverom, poput MySql, na primjer, koju je nedavno kupio Sun Microsystems? Postoje i kompanije koje u našoj zemlji stvaraju besplatni softver i ostvaruju prihod, jer ono što se prodaje nije sam program, već usluge podrške i prilagođenog razvoja.

licenciranje

Licenca je ugovor kojim autor softvera ovlašćuje korisnika da vrši "pravna djela eksploatacije". Među besplatnim licencama najpoznatije su:

• GPL licence
• BSD licence
• MPL i derivatne licence

S licencom GPL (GNU General Public License), autor zadržava vlasnička prava i dozvoljava preraspodjelu i modifikaciju pod uvjetima stvorenim da osigura da sve modificirane verzije softvera ostanu pod restriktivnijim uvjetima samog GNU GPL-a.

Otprilike 60% softvera licenciranog kao besplatni softver koristi GPL licencu. Ograničenje ove licence: redistribuirane modificirane verzije čija je originalna verzija pod GPL licencom, također moraju biti licencirane pod GPL. Drugim riječima, izvorni kod mora biti otvoren svima koji ga žele pročitati i / ili modificirati, ne smije se zatvarati. U slučaju potonjeg, licenca će biti prekršena.

BSD licenca je softverska licenca koja se prvenstveno dodjeljuje za BSD (Berkeley Software Distribution) sisteme. Pripada grupi licenciranja za otvoreni softver i glavna razlika u odnosu na GPL je ta što ima manje ograničenja. Karakteristika BSD licence je da omogućava upotrebu izvornog koda u zatvorenom softveru, suprotno GPL-u.

MPL licenca (Mozilla Public License na španskom ili Mozilla Public License na engleskom jeziku) je licenca otvorenog koda i besplatnog softvera. Razvila ga je Netscape Communications Corporation da bi izdala Netscape Communicator 4.0, koji će kasnije postati poznati i popularni Mozilla projekt. MPL licenca u potpunosti je u skladu s definicijom softvera otvorenog koda i sa četiri slobode slobodnog softvera. Međutim, MPL ostavlja otvoren put ka mogućoj neslobodnoj ponovnoj upotrebi softvera bez ograničavanja ponovne upotrebe koda ili ponovnog licenciranja pod istom licencom.

Trenutno postoji fondacija Fondacija za slobodni softver (FSF), koji je entitet koji pokazuje je li licenca besplatna ili ne. Da biste vidjeli sve besplatne licence, pogledajte: https://www.gnu.org/licenses/license-list.html